KRVAVI PUTEVI – Nacistički prinudni rad u severnoj Norveškoj

Ingrid Damerov, istoričarka istočne Evrope

Razorni rat i ratno zarobljeništvo; sovjetski prinudni radnici u Norveškoj pod nemačkom okupacijom

22. jun 1941. predstavlja odlučujući datum u toku Drugog svetskog rata. Tog dana je nemačka vojska sa armijama savezničkih zemalja pod kodnim imenom „Barbarossa“ umarširala u Sovjetski Savez da bi porazila Crvenu Armiju u blickrigu. Uprkos velikoj početnoj pobedi, koja je novembra 1941. dovela Vermaht do pred samu Moskvu, nije joj uspelo da slomi otpor Crvene Armije i zauzme sovjetski glavni grad. Veliki broj sovjetskih vojnika je dospeo u zarobljeništvo nakom ogromnih rovovskih bitaka kod Minska, Kijeva ili Vjasme. Do kraja 1941. 3.350.000 Crvenoarmejaca nalazilo se pod nemačkim nadzorom, od kojih je do februara 1942. skoro 60% postradalo na prvoj liniji zbog ekstremne gladi ili užasnih vremenskih uslova.

Čak i za one, koji su preživeli masovna umiranja i koji su kao prinudni radnici dospeli u Nemački Rajh i deportovani u zemlje pod nemačkom okupacijom, rad u industriji oružja, rudnicima ili kamenolomima nije garantovao preživljavanje. Za razliku od zapadnih zarobljenika, koji su bili eksploatisani kao radna snaga, nemačka strana nije se osećala obavezanom da prema sovjetskim ratnim zarobljenicima – „boljševičkim nižim ljudima“ – postupa u skladu sa međunarodnim konvencijama.

Još pre početka rata protiv Sovjetskog Saveza vođstvo Vermahta je sprovelo pripremne radove za odredbe o tretmanu sovjetskih ratnih zarobljenika, koji su potom našli primenu u „Uputstvima za postupanje sa sovjetskim ratnim zarobljenicima u svim ratnim logorima“ od 8. septembra 1941. U njima je objašnjeno, da je „boljševički vojnik izgubio svako pravo da zahteva tretman kao časni vojnik prema Ženevskoj konvenciji“.

Već od leta 1941. su desetine hiljada sovjetskih vojnika prevezeni brodovima, u najvećoj meri iz luke Stetin, u okupiranu Norvešku i iz Osla transportovani u tri stalna logora na jugu, u centralnoj oblasti i na sever Norveške, a odatle u druge radne logore formirane širom zemlje. Tamo su dobijali da rade na gradnji puteva, železnica i tunela, na aerodromima, u aluminijumskoj industriji, pomorskim bazama i u lukama na utovaru i istovaru brodova za nemačke trupe.

Pored sovjetskih ratnih zarobljenika, za rad su eksploatisani i zarobljeni Jugosloveni, Poljaci i tzv. radnici sa istoka – sovjetski civilni radnici – ali je ipak udeo sovjetskih ratnih zarobljenika činio 93-95% svih radnika-robova. Težak posao, delimično bez adekvatnih sredstava za rad, uz potpuno nedovoljne porcije hrane, nedostatak odgovarajuće odeće za zatvorenike u logorima koji su ležali u oblastima severno od polarnog prstena, kao i potpuni izostanak medicinske pomoći vodio je do visokog procenta obolelih medju kažnjenicima, čak do 70 %. Sve dok je zarobljenik bio sposoban za rad, imao je šansu da preživi. Ona bi mu bila oduzeta čim bi se razboleo i samim tim postao nemoćan da radi. Naredba generalnog upravnika smeštaja Eduarda Wagnera od novembra 1941 „Ratni zarobljenici koji ne mogu da rade umreće od gladi“ važila je i u Norveškoj. Ratni zarobljenici su se nalazili u prostoru u kom nije bilo ni zakona ni zaštite.

Od oko 90.000 sovjetski ratnih zarobljenika, koji su bili na prinudnom radu u Norveškoj, oko 15.000 nije preživelo ovaj period – usled katastrofalnih uslova za život i rad koji su vladali u logorima severno od polarnog prstena, ali i zbog brutalnog načina ophođenja prema njima. Bekstvo iz ovih logora – u neutralnu Švedsku – bilo je povezano sa velikim poteškoćama i kažnjavano je streljanjem. Ipak je bilo uspešnih slučajeva bekstva pojedinačnih zarobljenika kao i manjih grupa.

Već i za vreme rata su u Sovjetskom Savezu formirani logori za repatrijaciju i filtriranje povratnika (ratnih zarobljenika kao i „radnika sa istoka“). Za ratne zarobljenike iz Norveške nalazili su se odgovarajući sabirni centri u Murmansku i Viborgu. Ovde su ih ispitivali saradnici Ministarstva unutrašnjih poslova, Službe državne bezbednosti i vojne tajne službe „Smerš“ u skladu sa poslovima koje su obavljali za vreme rata. Nakon toga je odlučivano da li mogu da se vrate u svoje rodno mesto ili treba da budu prosleđeni na dalje ispitivanje u specijalni logor NKVD-a (Ministarstvo unutrašnjih poslova). Što se tiče dešavanja u Švedskoj i Finskoj, gde se nalazio veći deo ratnih zarobljenika o kojima je ovde reč, tamo je već u oktobru 1944. formirano sabirno mesto za rapatrijante. Šef NKVD-a Berija novembra 1944. izvestio je Staljina da je iz centara u Finskoj i Švedskoj od oko 90.000 repatrijanata svega 25.000 poslato kućama, oko 42.000 je prevedeno u specijalne logore, koji su bili podređeni NKVD, 4.000 predato lokalnim vojnim misijama a 134 je uhapšeno i odvedeno u zatvor.

Napeti odnosi između Norveške i Sovjetskog Saveza za vreme hladnog rata – sumnjičenja za špijunažu itd. – odražavali su se i po pitanju poginulih sovjetskih ratnih zarobljenika u Norveškoj koji su sahranjeni na različitim mestima. U leto 1951. su u „Operaciji asfalt“ prebačeni ostaci oko 8.000 sovjetskih ratnih zarobljenika na jedno centralno grobno mesto – na groblje na ostrvo Tjötta. Ovde leži još i 3.000 prinudnih radnika, koji su poginuli pri potapanju brodova „Palatina“ 1942. godine i „Rigel“ 1944. godine.

Sovjetski izvori za pozorišni projekat su dnevnik Konstantina Grigorjeviča Seredinzeva kao i intervjui i pisma iz kolekcije Marine Panikar odnosno udruženja. Kontakti su: Vladimir Matvejevič Kaustov, Fedosij Maksimovič Čotjačuk, Aleksandar Gavrilovič Denisov, Viktor Dumnov, Mihail Aleksijevič Ilčenko, Vladimir Nikolajevič Kalnin, Timofej Timofejevič Kluč, Aleksandar Josifovič Lifanejev, Lopatin, Sergej Semjonovič Makarov, Moroz, Igor Jakovljevič Trapizin, Nikolaj Dorofejevič Trubenko.